Putopisi - Guster Pocetnik Allroad TDI 4x6

25.04.2012., srijeda

RUSIJA - TRI (killing me sofTRI)

Sve osim nepredvidivog zivotnog klupka u posljednjih mjesec dana je upravo ono sto mi stvara neizdrzivu situaciju ovdje (unaprijed vec znam kako ce izgledati ova vecer i ova nocna smjena te tko ce doci pijan, a tko nece doci zbog istog nam omiljenog razloga izostanka). Vec sam tu posjetio glavni gradski trg i park, lokalnu kasarnu gdje ima svega u rasponu od malo boljih pracki do tenkova, potpisao se sprejem po zidu hotela, vidio nekolicu onesvjestenih po podu drzeci vodku u ruci i kriomice slikao, posvadjao se s bankomatom u predvorju koji je radio rijetko te ostavio si par novcanica za uspomenu na ove divne dane.



Jos jedna vecer je stigla, a ja krecem na posao. Obicno me navecer vozi Spartak, samo ponekad Arthur (obicno kad Spartaku pobjegnu kokoske iz dvorista). Uglavnom auto je isti uvijek pa ja ulazim po defaultu – da….ipak je Spartak veceras, uvidjam. Posto ne zna ni rijec engleskog osim “Me Spartak” ja sam taj koji je istupio prema tom brdu i pokusao nauciti osnovne ruske rijeci poput “lijepo vam je ovdje bas” (to kazem obicno da probijem led tamo negdje nakon 30-ak minuta neugodne tisine tijekom voznje, ogledavajuci se oko sebe, potvrdno kimajuci glavom i aludirajuci na beskrajne sume koje nas okruzuju). Jednostavno nisam htio riskirati sa “Jos bolje vas nasli” i slicnim izlizanim parolama koje nebi prosle na zahtjevnom ruskom podneblju.



Spartak vozi dosadnih 85km/h i sve je tu vec vidjeno. Tu i tamo nas pokoji Finac bez upaljenih svjetala malo izbaci iz te normale, pa Spartak opsuje svoje i zaprijeti desnicom koja ponosno nosi vec pomalo izblijedjenu CCCP tetovazu, ali za tren smo vec na starom, meni pre dosadnom putu.



Stizem na radni sajt (ilitiga radni plac). Opet su svi prozori otvoreni na radnom kontejneru, jebem im mater vec prije ulaska u isti (biram hocu li uci kroz vrata ili kroz prozore). Sirom otvoreni prozori njih previse ne zabrinjavaju jer ionako u konacnici sam ja taj koji na kraju veceri plese kolo s komarcima. Iako jedini konstantno dolazim trijezan na posao, u teskim sam trenucima vec stotinu puta pomislio kako cu promjeniti tu odluku i zaigrati za njihov vec uigrani kreativno-leprsavi tim.



Ulazim, psujem i pozdravljam u istoj recenici. Evgenij vec sjedi prelomljen na stolici u kutu drzeci neke zguzvane papire i stuca. Andriy opali Evgeniya tipa ono “koji ti je kurac, sef je stigao”. Vec znam koliko je sati i pripremam broj hitne da mi bude pri ruci. Zadnji puta kada je Andriy zvao hitnu, pitao ih je koji im je vozni red. Ah, taj neograniceni izvor zabave, ne znam kako bi izdrzao da nema toga.



Nabijam sljem i izlazim kako bi obisao sajt te ocitao tlak i protok u cjevovodu, a i da se maknem od izvora svih mogucih alkoholnih pica. Blizu je ponoci vec, a jos je relativno svijetlo vani, vec sam zaboravio kako izgledaju nase noci gdje bez problema ostanes bez radia - cak i ako nisi ostavio plocicu. Sve izgleda normalno, dezurni zastitar spava u lezaljci i ja sam zadovoljan. Nekako vise volim kad spavaju nego kad pucaju nekotrolirano po nebu i buse kumulonimbuse. Smijem se, sta cu, te usljed neopreznog kretanja upadam u neko blato do koljena (eeeee, sad sam najebo).



Nakon pocetne borbe vidim da to ipak necu moci sam. Jebem mater onima koji su me uopce poslali u Rusiju, te pokusavam dozvati ovog konja u kucici raznim krikovima posto nije uopce reagirao na moje deranje “lijeeeeeepo vaaaaam je ovdjeeeee baaaaaas !!!!!!!”. Izgleda da je ipak Evgeniy cuo jer prilazi i pomaze svom sefu. Skidam blato sa visokih cizama ritajuci se okolo. Dosta mi je za veceras aktivnosti, vracam se u kontejner sav zaprljan i bacam sljem takvom silinom u limeni zid da se zastitar ipak konacno probudio. E, sta ce sada bit, ne znam.



Totalno bezvoljan sjedam u stolicu i palim laptom u nadi da cu barem malo blize biti domovini - nitko je na mailu, 2 su sata po noci. Navijam klimu na 25 stupnjeva te nabacujem kapuljacu preko glave.



Ovdje bi se moglo ubaciti “………………” ili “zzzzzzzzzzz” (tu aktivnost autor mnogo voli tijekom ruskih noci).



Nakon pre intenzivnog druzenja s 11 djevica Spartak me ipak spasava i budi, tipa “sefe, vec je 8.15h, idemo u hotel”. Tek otvaram oci, ali nije mi tesko zakljuciti da je Spartak imao zivu noc. Dok se razbudjujemo, pogledavamo se onako na preskokce bez da i rijec pokusavamo progovoriti, vjerovatno pokusavajuci zamisliti sta je onaj drugi radio tijekom protekle noci. Gledam Spartaka dok on stoji onako labavo u koljenima, ko Elvis (dok je Elvis jos uvijek mogao tako stajati, naravno). Znam sta je radio, ali, ma sta da mu ja to govorim da je lose, cuo je to i 100 puta prije od doktora vjerovatno - samo mahnem rukom da krecemo.



Nekako sam se i uspio razbuditi dok to Spartaku, vidim, ide malo teze (lijevi zmigavac mu radi jos od kada je maznuo sestu vodku tamo negdje oko 1 I pol prosle noci). Pojacao sam malo ruski narodni radio i krecemo nasom starom rutom kretajuci se standardnih 85 km/h.



Promet je nesto gusci ujutro pa se tu putem moze naici na svakakve bagere, dizalice, glisere i kamione. Iznenada primjecujem sumljivo kretanje kamiona desno od nas. Onaj dugi kamion, s prikolicom je bio. “Vidiiiii ovo Spartaaaaak !!!!!!!”, viknem upiruci rukom na desno prema istom kamionu. Posto Spartak od engleskog razumije u ovoj recenici jedino rijec “Spartak” i vjerovatno moje upiranje rukom udesno, sljedeci njegov potez je bio logican. Izustio je zurno : “njet problem!!!!” i tako jako skrenuo udesno u neku sporednu ulicu, da nisam ni stigao vrisnuti (vec smo ostvarili toliko G silu u zavoju da sam se defragmentirao). Ace Ventura, mislite? A neeee…..puno gore.



Uglavnom, stali smo uz neku crkvu pomocu ABS-a i to jedva ( ministrantu je taman ispalo misno vino mislim, a svecenik se zapalio na onu divovsku svijecu, a golubovi su se razletili). Spartak se kasnije ispricavao (barem mislim, nikada nisam cuo toliko razlicitih ruskih rijeci zaredom) tamo negdje do hotela pokazujuci mi slike djece i kokoski.



Autor se ovoga puta jedva dovukao do sobe te otisao raditi ono sto najvise voli. Oni regularni ce pomisliti da aludiram na spavanje, a oni koji to nisu na 11 djevica. Uglavnom, zzzzzzzzzzzzzzzzzz.



Budim se i opet je vecer, i opet je sve naopako ukljucujuci moj gornji dio pidzame. Navikao sam vec. Bacam se pod tus smjeskajuci se cinjenici da se vracam u HR kroz koji dan. Izlazim iz hotela i krecem prema omiljenom mi restoranu. Kroz nesto minuta s tuznim izrazom lica saznajem da je bas zatvoren veceras (razlog - jucer je bila neka sitna pucnjava bez zrtava- nes ti razloga). Upucujem se prema strogom centru u potrazi za novim mjestom te nailazim na simpatican restoran s terasom. Bez okljevanja ulazim jer je glad vec dobrano prevadala razum.



Eto, cekam vec 20 minuta, a konobari me samo obilaze uz silne isprike i nevjerovatna izvijanja s tacnama. Napokon prilazi omanja konobarica bez jednog prednjeg zubica (bas simpaticno - vjerovatno se tukla za osvojiti nekog decka). Posto sam imao dovoljno vremena za odluciti sto pojesti dok sam cekao, brzo diktiram sto sam odlucio te napominjem da uzimam to za van - nazalost, vec je skoro vrijeme za polazak (morati cu pojesti putem u autu). Simpaticna alternativna konobarica me ocito dobro skuzila i pokusava me prebaciti na vani terasu govoreci: “odi ti odi van (terasa), pa ti ja to onda donesem vani, nema problema, kao sto ste i trazili, jelte”. Nedam se smesti, nista mi ne moze pokvariti cinjenicu da idem kroz par dana doma.



Sjedim i cekam, pogledavam na sat svakih 5 minuta te ustrdjujem da je to zapravo u pravilu 12-13. Konobar napokon nosi nesto sto lici na ono moje naruceno, imam onaj glupavi zadovoljni izraz lica (onaj koji imamo kada nas doma iznenadno doceka omiljeni nam obrok, ili 11 djevica naprimjer, jel, kako ko). Nepravilne fuge na podnim plocicama su napokon uzele danak i dogodilo se ono sto se nije dogodilo jos od jutra u tom istom restoranu.



Tacna je padala tako sporo iz ruku konobara da sam u medjuvremenu naucio jos nekolicinu ruskih rijeci. Culo se DOOOONG i glasanje za naj pjesmu eurovizije je napokon zavrseno. Russia je ocigledno dobila “twelwe points”. Ja, ipak malo manje ovoga puta – slijegajuci ramenima izasao sam iz restorana i uzeo putem neki sendvic.



Pozdravljam Spartaka dovrsavajuci zadnji kic sendvica i ulazim u auto pun volje makar znam unaprijed sta ce se dogadjati i ove noci. Beskrajan Dan mislite? A neeee…..puno gore.

Gdje svi putevi vode ?

Magazin : Maslacak me budi ovo jutro bez ikakvih poteskoca (dobra je stvar, prava dizalica). Jos je jedan sasvim obican pocetak dana (nevjerovatno je kako svi moji blogovi pocinju od ranog jutra....) nakon sto sam izjeo uobicajenu jutarnju kolicinu cokolina i osmjehnuo se sam sebi u ogledalo (koliko god da to vjezbam nikada ne uspijevam ostvariti onakav bljesak kao na reklamama za razne zubne paste). Zalijevam se kokosovim parfemom (peceeeeee!!!) te izlazim iz stana. Prema intenzitetu zarenja (cak i preko kragne) jedno(glasno) ustvrdjujem da su mozda lagali o postotku alkohola; gavrani im raznosili telo. (al sam pretjerao sa kolicinom zagrada u prvom odlomku, auuuuuu).



Vozac me doista vec ceka ispred zgrade naslonjen na kola. Malo je nervozan, vidim izdaleka, vrti brkove u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu te pokusava zvizdati neku glupu melodiju da prekrije silnu nervozu. Da, gledajuci u njegove zasiljene brkove, izgleda da ipak malo kasnim, punih 11 minuta rekao bih. Pazljivo zaobilazim siljke te ulazim u auto. Nadoknadit cu mu to sa svojim unikatnim smislom za humor tijekom voznje , mislim si. Necu se morati puno truditi, obicno glasnan iznenadni prdez ispuni tu zadacu. Sve sto moram uciniti nakon je ostati smrtno ozbiljan, inace ta fora ne prolazi, te ja ispadam vulgaran, a to ne zelimo, jelte.



Krecemo polako prema Trstu te metodom suprotnih koeficijenata pocinjemo rjesavati odredjeni broj vozila ispred sebe. Redovito se tu radi o par karavanskih verzija Audi-a koji se jedva krecu kako nebi putem ostavili par bicikli. Takodjer tu su uvijek i par dezurnih sporih Slovenaca (u Mazdi 6 recimo), koji razgledavaju okolo i cude se kako nemamo nikakvih zakona u drzavi (ne znam od kuda im takav utisak, mene nasa policija redovito kaznjava). Tu i tamo neki spaner s Pezoom 206 vozi sporo zbog cure koja sjedi na suvozackom mjestu (kuliraju i slusaju predzadnji album Ushera ili tako nesto slicno, prisjecaju se kako je bilo fora zadnji puta kada su bili kod njegovih na rucku, pa se smiju,ma uzivaju djeca, sta ce).



Samaramo tako ta vozila te dolazimo do granice izmedju jugoistocne Europe i one prave, jedine i najbolje zapadne Europe gdje gubimo redovito po 25 minuta na ulazak, kao kad cekamo na ulazak u neki visoko cijenjeni disko klub (ma to je sve zbog njegovih brkova, ta izgleda ko ludjak, zakljucujem sam sa sobom). Steta da nisu instalirali pumpu pored tako da ne gubimo vrijeme ili barem jedinicu za provjeru tlaka u gumama. Ja bi osobno bio zadovoljan i sa jednim fliperom ili s onom dizalicom na zetone s kojom oni s(p)retniji mogu osvojiti omiljenu im plisanu zivotinju (budimo realni, cak i iznenadni prelet leptira moze osigurati jako lose rezulatat na prije pomenutoj spravi) . Jako ih zabavljaju moje vize dok vrte po mojoj putovnici, vidim. Kao da pregledavaju vec ispunjeni album Zivotinjskog carstva. BTW, nakon Noine arke, album Zivotinjskog Carstva je jedini koji je uspio odrzati sve te zivotinje na okupu (Europska Unija nazalost nije jer ce se raspasti brze od moje police jucer kupljene u Mima Namjestaj-u). A smiju se Slovenci. Hajde da im barem ja donesem osmijeh na lice, kad vec Europa nije.



Pustaju nas konacno te pocinje najkraci tranzit u povijesti novog vijeka. Dakle Trst, pozdravljam se s vozacem, no budaletina pocinje da place i uvelike time otezava nas rastanak (ne znam stvarno koji mu je opet k….). Bio mi je drazi na pocetku kada je samo bio ponesto neuljudan. No, s druge strane, vidjeno moze biti itekakvi dokaz da se radi o istinskom prijatelju – dok ovo pisem Nizozemci i Britanci su upravo pali za jedno mjesto na listi top 10 najboljih covjekovih prijatelja, a njemacki ovcar cisto strepi sta ce se sljedece dogoditi. Naprosto cvili sklupcan iz kucice kao da mu se neki politicar kriomice usuljao u dvoriste tijekom noci.



Rastajem se sa vozacem i uzimam “rent-a-car” sa sjajem u oku. Nije zbog dramaticnog rastanka , nego dobio sam neki “pick-up” sive boje (i najvise mi je zbog boje). C3 Picasso. Ako je ista sigurno, sigurno je da stari kreativni ludjak nije imao svoje prste u tom dizajnu (jedino sto C3 ima zajednicko s spomenutim direktorom dizajna je velicina - stvarno je velik). Ali dobro, vjerovatno se Citroen samo htio malo nasaliti s publikom i sa onim rampama nizim od 4 metra. Cekam da se motor umiri (dizelacina) kako bi ga uopce posredstvom mijenjaca mogao postaviti u prvu brzinu (treca ili peta mi uvijek tradicionalno osiguraju los start, a jos od igranja monopoly-a kao klinac imam od toga fobiju).



Krecem. E to je zivot u Europi, 3 pruge u svakom mogucem smjeru; nastavljam put sa mnostvom istomisljenika. Isprva zabavno, no nakon pola sata monotonija pocinje da prevladava, koliko god da mi kamiona izvede umalo topli sendvic. Pomislio sam u jednom trenutku da namjerno skrenem krivo samo da zacinim malo to putovanje, ali sam se onda sjetio Grcke i odustao. U svakom slucaju, dodao bi samo da ono sto kazu da “svi putevi vode u Rim” uopce nije tocno. Tabele su zadnji puta bile vjerovatno okretane od strane ptice trkacice i onog vuka koji u pravilu uvijek na kraju najebe. Svi ti putevi danas vode sistemom lijevka uglavnom do masovnih polupraznih trgovackih centara.



Nakon nekoliko odgadjanja i koristenja fantasticne funkcije “snooze”, interni alarm se ponovno oglasio te stajem na prvom auto grill-u. Ocinjem izborom nosaca zvuka vec na ulazu te vidno odsutan lutam trazeci nekog slatkog medu po stalazama ili barem privjesak sa svojim imenom (jer to je uvijek in). Krajickom oka primjecujem osobu koja naglo ulazi u prostor noseci fantomku te se instinktivno bacam na pod u strahu da cemo pretrpjeti tezi fizicki prepad (ipak imam 36 eura sa sobom). Leteci tako neko vrijeme i odbijajuci se nevjerovatnom putanjom (fizika je pobjedjena napokon) srusio sam bez vecih problema prepunu policu s panettone-om. Sarka na polici je pukla i prije nego sto sam je dodirnuo (j…. ti talijanski dizajn). Sletio sam konacno. Zene oko mene vriste, osjecam se ko na koncertu LET3-a (I tamo sam lezao na podu).



Podizem pogled u strahu kako bi otkrio sto se dogadja dok vec otkopcavam rucni sat i pozdravljam se s njime (ironija je tim veca sto sat tocno pokazuje 5 do 12). Uspostavio sam direktan pogled ocima. Extra tamnoputi gospodin stoji ukopan zastitnicki drzeci svoj pokretni stand i samo me gleda bez rijeci i ikakvih gestikulacija. Ma ocima nije pomakao. Takodjer svi ljudi oko nas vec gledaju jako zabrinuto (vjerovatno sam im ovim potezom definitivno pao u ocima). Nakon ovakvog igrokaza bilo bi glupo iskupiti se kupujuci neke sarene narukvice i flomastere od njega te gubeci vrijeme na isprike, prosto ne vjerujem da bi to nesto popravilo sliku pa sam se samo skupio s poda i odsetao. Za popraviti tu sliku trebala bi vjerovatno nova antena okrenuta prema Astra 2 satelitu, a to mi je trenutacno izvan dohvata.



Evo me opet u istom autu pokusavajuci maknuti crne misli kako bi mogao nastaviti put. Uporan sam sljedecih 5 sati u borbi sa sleperima iz Bjelorusije, te stizem na odrediste. Ulazim u hotel, podizem kljuc i pravac soba (u lift necu jer mi je vec dosta izravnih susreta za danas, a i nema bas nesto mjesta za bacanje ako zatreba). Zakljucujem da je dosta aktivnosti za danas, operem zube te osmjehnem se na silu sam sebi u ogledalo cineci izraz "iiiiiiiiii" (naravno, opet ne biljezim bljesak).

04.01.2012., srijeda

Daj Babi Kunu vs. Ne Imo Ni Srece Ni Zdravlja

Rijeka, zbog lijevog ostrog zavoja nagnuta na 16 stupnjeva Celzijusevih. Utorak. Negdje oko 12.32h. Prolazim uspjesno kroz makaze montirane na izlazu iz firme. Pogledam dole, i dalje imam 3 noge. Uffff, dobro je. Bas je lijepo vrijeme danas, a i lisce je vec skroz otpalo s vecine krosnji. Bas se nekako ugodno i toplo osjecam. Onako kao kadgledam nevinu igru djeteta i psa na travnjaku ispred obiteljske kuce. Ili kao kada sam ispred kamina k'o od majke rodjen. Imam na sebi sako boje koja ide uz svo to otpalo lisce. Naravno da je od samta. Materijal buducnosti. I one reperske "look alike" Timbaland cipele. Al' moje su Sketchers. Ljepse su, a Boga mi i jeftinije. Mislim, nije da nemam ostatak robe trenutno na sebi, samo ostatak nije bas za pretjerano isticanje i hvaljenje. Ovo je cisto bila mala opaska za one koji su me pre(dugo) zamisljali ispred kamina.



Krecem na dzir po Korzu. Mislim , sta cu, nema tu bas puno alternative sto raditi tijekom jednosatne pauze za rucak. Mislim ima, ali nisam ponio uze. Da ne navucem crne oblake kod onih malo pestimicnijih citatelja - ja volim bungee jumping, a Rijeka je prepuna visokih nebodera. Jos jedino bi mogao otici do Tele2 pregledati izbor novih smartfone-a, ali to ostavljam za neki kisni dan.



Sunce me bas puni energijom dok razmisljam kako nikada ne bih mogao imati stan koji nije suncan tijekom cijelog dana. Posto sam ove godine bas u potraznji svog idealnog stana to mi postaje sve vaznije mjerilo. Zadnji pogledani stan je bio super, prepun slobodnog prostora (to je valjda samo zato jer se ja jos nisam uselio u njega). No, uvelike je ogranicen kolicinom sunca tijekom dana, a po noci da ne govorim. Mislim da ce to biti razlog zasto sam odustao od kupnje u zadnji cas. Reci cu samo da javni biljeznik nije bio pretjerano sretan. Pecat je prakticki vec bio dignut spreman da zakuca onakav lijepi precizni ugovor koji bi me zakopao na nekih 30 godina. 30 godina - nista strasno. Odradim to; maknem zemlju sa sebe i slobodan “ko tica”. Ako nece to biti razlog mog odustajanja, biti ce to onda iritantni agent koji me vodio tamo triput da gledamo kroz iste prozore. JA sam nervozni pacijent, kaze on, zato jer ne volim vrvu ljudi i njega i zelim se maknuti malo od centra. A lik je takav da obicno ne dodjemo ni do dnevnog boravka, a vec mu ode prva kutija cigara. Ali on pazi full na zdravlje pa kupuje samo light. Jednostavno nisam htio da na isti nacin zapali mojih 3000 eura dobivenih od provizije. I to je sve.



Lagano kaskam prema robnoj kuci RI u namjeri da kupim neku zdravu hranu jer sam u dusi ipak sportas. Usput, nebi se niti priblizavao Korzu da sam nervozni pacijent koji ne moze podnijeti blizinu ljudi, zar ne? Guzva ispred pulta nije prevelika pa sam odlucio biti smiren. Dok cekam prilazi mi sa strane omanja zena, tamnije puti, zanimljivog kricastog uzorka na sebi. Pita da joj dam nesto kuna. Automatski sam promrmljao nesto tipa: “ne, nemam, necu, hvala vam” ili tako nesto slicno. Ne sjecam se bas tocno. Mislim da mi je to proradio obrambeni mehanizam stecen tijekom raznih iznenadnih prepada agenata iz Tele2 koji novace danonocno na Korzu. Nevjerovatno kako uvijek imaju pravu tarifu za vas. Ni Jehovini svjedoci nisu toliko uporni, no za njih imam lijek – samo snazno zapucam vrata nakon njihove uvodne recenice. Ili ako imam slucajno gripu onda ih samo zapucam, ne vise toliko snazno. U svakom slucaju pobrinem se da shvate.



Vratimo se na zenicu. Proklela me zenica bez zadrske : “Ne im'o ni srece ni zdravlja.” Odstupio sam par decimetara te malo se zamislio moram priznati. Krecem u analizu sam sa sobom. Dakle, srece nemam uopce kad sam na nju naletio, tako da jedino zdravlje malo postaje upitno od sada na dalje. U tom zamisljenom stanju narucujem stvari koje mi je najlakse pokazati rukom preko staklenog pulta te izgledam slucajnom prolazniku kao da komentiram neku umjetnicku sliku na izlozbi. Uzimam hranu. Placam. Ispada mi kuna koja odplese svoje po podu te skoro dolazi u pogresne ruke. Saginjem se bez straha kako bi je spasio od potencijalnih neprijatelja. Spasena. Nikada mi nece u potpunosti vratiti za ono sto sam uradio za nju tijekom zivota, siguran sam.



Hodam dalje i ne vjerujem da mi se to dogodilo, okrecem se u nevjerici...i dalje je tamo. Pitam se kako bi prosao da je Daj Babi Kunu bila na njezinom mjestu. Cisto da je priblizim obicnom citatelju smrtniku: Daj Babi Kunu je na neki nacin zastitno lice grada Rijeke, no recimo ne tipa Claudia Shiffer, to je sasvim neka druga kategorija. Naici cete na nju tijekom citavog dana. Veca je doduse sansa ako ste blize centru grada i ako vam zveckaju kovanice u dzepu. Pitat ce vas kunu te ako je odbijete vjerovatno ce se nasmijati te kazati nesto smijesno. Neki puta digne majicu i pokaze sise isto. Ona me prakticki naucila da je OK u zivotu odbiti.



Dolazim do zebre. Na redu je prvi kombinirani test srece i zdravlja. Steta da mi nema nekog iza ledja da me onako lagano potapsa po bulji za potporu. Onako kao sto to rade skijasima, ali nista like peder ski klub na Bjelolasici. Mislim taman da i je ski klub, lijep je to osjecaj :-). Nakon sto su se izredali svi moguci busevi (pitam se: “zar ove busne linije I inace prolaze ovuda?!!?”) prosao sam neokrznuto. Smijem se. Idem prema Rivi jer sunce od tamo najljepse izgleda. Stigao... i stojim. Provjeravam koliko je sati na sjeni koju radim svojom pojavom ispod sunca te pogadjam u pola sata razlike vrijeme u odnosu na sat. Tocnije, pogledao sam na mobitel. Ne volim nositi satove jer smatram da je vrijeme relativno (nazalost, to je nesto sto nikad necu uspjeti u potpunosti objasniti svome sefu). Mobitel imam jer je to ipak statusni simbol u ovom nasem drustvu, je l' (dok ovo pisem vrtim cackalicu u ustima s lijeve na desnu stranu). Krecem u konzumaciju obroka. Okus je u najmanju ruku cudan, a ja u najmanju ruku zbunjen. Zadnji put kad mi se to dogodilo imao sam 17. Pa razmisljam si ja malo, kako me to zenica sjebala jer uvijek sam uzivao u hranjenju. Bacam ribama cijeli sadrzaj. Okus je jedino dobar za upravo to uciniti.



Izgleda da cu morati kupiti neku zdravu alternativu, posto mi se mascobe ne jedu... ne znam. Nekako mi se uvijek spava kad nabacim koju kilu. Samo cu kratko dodati da je ponekad tesko docekati kraj poslovnog sastanka bez glasnog hrkanja.



Hodam i opet sam nekako zavrsio na Korzu. Deeeeefinitivno nisam nervozni pacijent. Opet vidim zenicu. Na dobrom je starom mjestu, ali sada su zrtve neke potpuno nove. Razmisljam si, ako mi je zgadila hranu, nemam vise zasto zivjeti. Vadim 5kn u kovanicama i lovim ju za rukav. Pitam ju pokornim glasicem: “Oprostite. Bih ja mogao dobiti nazad svoju srecu i zdravlje, te jos malo poslovne uspjesnosti po vrhu ako nije problem?”. Osmjehnula se i dokazala da nije potpuno cudoviste. Rekla da moze i uzela kune, ostao sam skoro bez ruke. Rukav sam naknadno ipak uspio nekako zasiti.



Minutu kasnije vec skakucem po Korzu sretan kako sam vratio sve na nulu - odmah je sve izgledalo bolje. Naprimjer, moja ogromna mjesecna rata za auto predstavljala je sve manji i manji problem u mojoj glavi. Cak me ni kretanje eura gore - dole ne brine. SDP na vlasti? Ma zaboli me, nek' zapale drzavu….



Razmisljam kako bi bilo fora umjesto klasicne pretplate na Tele2 potpisati pakt sa zenicom. Recimo, paket da se zove “medju nama”. Iako je to nemoguce u nasem slucaju, zbog nepremostivo velike razlike u visini, naravno. I recimo da bi u tom paketu bilo ukljuceno 500 besplatnih minuta srece. Ili da se alternativno radje vidjam s Daj Babi Kunu? Ona me uvijek znala oraspoloziti bez nadoknade. Teska je to odluka. Pogotovo uzevsi u obzir da mala zenica nije dignula majicu pa ne znam kako da ih pravedno usporedim. Evo probati cu….



Daj Babi Kunu:


GSM frekvencija: niski tonovi

Dimenzije: 1.65m, 6-ica (objesena, ali 6-ica)

Tezina: negdje oko 85kg

Kuciste: veliko te radi kvalitetnu sjenu

Glavni zaslon: 16 milijuna boja, vizija 1:1; uoci te obicno vec izdaleka

Operativni sustav: vino Veseljak (botelja 0.75 l)

GPS: potpora satelita; ucitana karta sireg centra Grada Rijeke

Video Player: da, po defaultu se vrti osobni uradak dizanja majice u zrak

MP3: da, stariji model (radi jos uvijek na kovanice)

Interna memorija: 1 dan, no uveliko ovisi o operativnom sustavu

Maximalno trajanje razgovora: do jedne minute





Ne Imo Ni Srece Ni Zdravlja:



GSM frekvencija: visoki tonovi

Dimenzije: 1.43m (balone vidio nisam - pusto nagadjanje: velicina mandarine)

Tezina: negdje oko 45kg - ukljucujuci metalni dnevni utrzak

Kuciste: maleno - kompaktno

Glavni zaslon: VGA; vizija 1:7; iznenadni prepad iz neposredne blizine - odozdo (pogledati pod dimenzije za objasnjenje)

Opeartivni sustav: Dvodnevni tecaj voodoo magije kod starog Viktora (polozeno u hotelu Bonavia 2004.g.)

GPS: potpora satelita; ucitana karta sireg centra Grada Rijeke, no takodjer Marinica, Rujevice i Pehlina

MP3: ne

Video Player: ne, preskupo

Interna memorija: 7 dana

Maximalno trajanje razgovora: koliko hoces





Dakle, ostaje mi da odabrem jedan od ova dva prestavljena modela. Rekao bi da je najvaznije kako mi odredjeni model lezi u ruci, ali ne znam da li imam zeluca za takvo nesto. Mislim da cu svratiti do Tele2 po konacnu odluku. Jedva cekam da padne prva kisa…..


08.11.2011., utorak

RUSKE PRICE - DAN POSLIJE JUCER - NOCNE SMJENE UBIJAJU MENE (DAV-LJE-NJE)

Umjesto pitanja “kako sam?” na samom pocetku, haj'mo zajedno naglas procitati naslov ovog bloga. Zapravo postoji vec jedna ruska rijec koja opisuje moje trenutno stanje uma - rijec je Dav-lje-nje. Na ruskome to bi znacilo tlak, pritisak, a bogami ni na mom jeziku ne znaci nista puno drukcije. Radim ovdje s dosta ljudi, pa je onda i naravno da intenzivno razmisljam o dav-lje-nju. Inace, u totalno ruralnom dijelu Rusije sam. Signala za mob nema bas uvijek, najcesce ga nema kada sam u smjeni. A onda opet, kad zavrsim sa poslom, i ukljucim mob, opet dodje. :-)

Recimo da se ovdje incest jos uvijek vodi pod : drustvena igra za cijelu obitelj. Evo upravo ovih dana stize Nokia 3310 i kod njih u ducane. Joj, svaki puta kad se sjetim Nokie 3310 sjetim se Zokijevog malog televizora u dnevnoj sobi. Veoma uspjesno smo ga neko vrijeme zaj……..i da je kupio plazmu, ali da ju je slucajno zalio vrelom juhom. Nije se ni ljutio nesto posebno na to, barem ne onoliko koliko je trebao. Ali fakat smo pretjerivali i forsirali. Dakle, Vukovar nakon bombardiranja je naspram svega ovoga muzej znamenitosti, ma sta pricam – Opatija.

Posto ovdje nemam naprimjer osobni avion, osudjen sam na cestovni promet. Ima vise rupa putem do sajta nego sto ih ima u hrvatskom zakonu, napokon su hip-hoperi dosli na svoje. Lade se putem tako odbijaju da ljudi obave manji servis dok su jos u zraku. Opet mi vozac danas dosao u sandalama - pojavile mi se sve boje pred ocima (onako k'o na "HRT3", rano ujutro prije emitiranja). Da-vlje-nje mi poraslo na 166. Ali mislim si, ako sam ono cudo iz St. Petersburga prezivio, sve cu (upravo sam se referirao na putopis “Ruske price – dan prvi”).

Ovi auti koje ovdje imamo ipak malo bolje brtve against naleta zraka, pa je mogucnost pojave efekta vjetra u kosi tijekom voznje skresana k'o godisnji proracun brodogradilista 3. Maj - na minimum. Rupe po cestama su iz sata u sat sve vece, a onda shodno tome i kilometraza na autima (od voznje cik-cak, naravno). Neki put i ne stignemo do sajta u istom danu, i to najcesce kad krenemo oko 23.55h navecer. :-)

Usluga u hotelu - jednom rijecju, ma ne, ne mogu to ni izgovoriti, morat cu ipak opisat. Izbor hrane je recimo raznolik k'o u zagrebackom zooloskom vrtu u vrijeme godisnjih odmora. Rakuni bi to naprasno ostavili. Bojim se naruciti ribu jer ne znam sta bi mi doslo za stol, rakuni ocito ne bi, to vec znamo. Lijepo se setam svaki dan ujutro po sumi u nadi da cu naletiti na koju divlju macku i slikat je, ali naravno bez vecih uspijeha do sada. Poprilicnu kolekciju mahovine sam zato slozio bez vecih poteskoca.

Inace, sob me svako jutro skica izdaleka kroz sumu i odvaljuje od smijeha, tresu mu se rogovi, zapetljo se u granje budala. Po kuloarima se prica da su inace jako opasni, ali mislim si, cak i ako dodje blize, ako podesim fotic na twilight opciju sa blicom i okinem ga par puta, ima da kasnije bezveze skace po sumi cijeli dan k'o kreten. J…..e, nalemat ce ga zena k'o magarca kad se vrati doma onako omamljen, hahahahaha. Pa kad krene zena: “di si bio djubre? opet si sigurno bio sa onom propalicom Jovicom negdje vani po sumi! Mangupe jedan! “ :-)

Evo, rekao mi kolega da je vidio zeca takodjer tu u sumi i da je bio velik k'o pas. E sad bas k'o pas - pokusao sam malo umanjiti taj njegov dozivljaj pa smo se nasli negdje na pola puta na kraju. Cinjenica da nosi naocale mu isto nikako bas nije isla u prilog tijekom nase rasprave. A nema tu bas izbora, nakon dugih nocnih smjena iznenadne pojave poput pegaza i ostalih mitskih kreatura su ovdje potpuno normalne. Naprimjer , u Rijeci moras doci do odredjenih ljudi za dozivjeti tako nesto i kesirati dosta love.

Fora mi je takodjer sto mi je u hotelskoj sobi plazma potpuno krivo okrenuta tako da je ne mogu gledati iz kreveta, nego iz kuta sobe, ili alternativno koristeci dosta ogledala. Ali to mi je malo scary, pogotovo zato jer sam se u zadnje vrijeme dosta udebljao . Tako da ja ipak gledam telku iz kuta sobe s remanentnim osjecajem krivnjem popracenim jos iz osnovne skole, sta cu.

Ima par kanala dobrih, recimo "Eurosport" sinhroniziran na ruski. Slusajuci TO izraz mog lica je otprilike kao da mi neko objasnjava neku kompliciranu kemijsku reakciju izmedju izolatora I polu-vodica. Stavim na "mute" . Gledam atletiku - budale skacu preko precke visoke 7 metara. Pobjednik je valjda onaj koji ostane ziv po zavrsetku Zlatne Lige, a ako ih vise prezivi onda je pripetavanje pa pucaju iz zracnice da bi dobili konacnog pobjednika. Jooooj sportova.

Sa zgrada satelitske antene toliko strse da zgrade izgledaju kao da su se najezile od uzasa, ali glavno da se prima 200 kanala i da avioni u neposrednoj blizini padaju svaki tjedan. Sudari na cestama se dogadjaju u treptaju oka, a prometnih ima u rasponu od onih smjesnih kada su u prometnu ukljuceni biciklist, traktor, pjesak, konj i dildo recimo te su svi na kraju dobro (odu se svi skupa napit "kod Ruze"), pa da onih kriticnih kada se pogode 2 puna slepera votki iz Finske.

Policija je na svakom koraku, ali izgleda da su i oni pijani non stop - totalno dav-lje-nje u alkoholu. Zaustave nas tu i tamo. Nista ne pricaju jer zele ostaviti dojam da su pametni, samo masu velikim palicama. Ima ih dosta stvarno, 3 na svakog stanovnika ovog grada i jos po jedan njemacki ovcar po paketu u slucaju da treba neki formular ispunit. J Uglavnom kad dobijes kaznu mora da ti je stvarno vauuuuuu. :-)


04.11.2011., petak

R u s k e p r i c e - d a n p r v i

Ponoc je, a danja je svijetlost jos itekako postojana (koliko vam se to puta dogodilo u zivotu, a da niste pritom bili pod utjecajem opijata , tableta, alkohola i ostalih divnih gadosti koje nam tu i tamo kratkorocno uljepsaju zivot?). Uglavnom meni se to svidja, ta intenzivna svjetlost koja dolazi s neba te rijetko slabi, jer sve onda dodje na vidjelo mnogo brze. Jedino sto traje duze je privika na velike komarce i sjenu koju rade preletajuci iznad mog desnog te srednjeg uha (komarci – nisu li to upravo oni najveci / nezaobilazni problem u svakoj mojoj novoj prici ? :-) ).



Uglavnom iz dana u dan sam sve bolje i fizicki i psihicki, a i otekline od uboda komaraca nekako polako vec nestaju. Dolazak ovdje mi i nije bio jedan od najmilijih, no ne mogu reci da nije bilo zanimljivo. Prvo me od Rijeke do ZG-a vozio neki vozac ubojica tako da mi je od njegovog trzanja pri upravljanju vozilom skoro glava otpala i odletila na zadnju policu gdje bi mogla zamjeniti ogromne straznje "Sound Boss" zvucnike bez mrezice (hm, ne znam da li je bilo potrebno pisati detaljno objasnjenje nakon sto sam vec napisao vozac ubojica, ali neka se nadje) . Znam, zvuci cudno kad se ja bunim kako neko vozi, i znam, cudno je sto je taj vozac jos uvijek nepoznat u svijetu brdskog rally-a (jako je cudno).



Uspio sam nekako zazmiriti, potom otvaram oci i pocinjem upijati prirodnu ljepotu Gorskog Kotara te pocinjem razmisljati o rastu i padu logoritamskih funkcija samo da ne razmisljam o njegovoj voznji. Za cas uletavamo u kilometarsku kolonu i stajemo, ja happy jer napokon je trzanje prestalo. Malo smo zapeli, no barem dolazim u ZG u komadu. Saznajem da let za Frankfurt kasni sat vremena, pocinjem da zmirim, ali ne mogu dugo. Cudno je to, idemo za Frankfurt, a na prste jedne ruke mogu prebrojati Njemce koji cekaju pokraj gate-a. Vidim Clausa, Schmita i Helgu, ali to je to. Ostatak ipak cini ekipa iz Seherezade.



Polijecemo konacno te se kroz nekih 2 sata nalazimo iznad Frankfurta. Pilot obavjestava putnike kako nemamo dozvolu za slijetanje . Nemam pojma zasto, mozda je razlog ozbiljan i mozda je vrijeme za brigu, a opet s druge strane mozda samo nismo ponijeli kotace za slijetanje naprimjer. Lovi nas turbolencija koja postaje sve gadnija - pocinjemo se tresti k'o da smo svi skupa na dekanskom roku iz ing. matematike 3. Vec mi se riga, te priznajem da prvi put u zivotu iskreno suosjecam sa babom :-).



Zaobisli smo turbolenciju, odnosno bas i nismo (cistim razne mrvice sa sebe) te slijecemo. Pljesak u avionu te uzurbano vracanje slika svojih najmilijih s prsa nazad u novcanike. Sljedeci let za St. Petersburg opet kasni sljedecih sat vremena, no ja opskrbljen omiljenim casopisima (Mila/e, Extra I Moja sudbina) cekam spreman. I cekam, cekam, pa gledam okolo, pa opet cekam. E tu je vec klijentela koja ceka na ukrcavanje pretezno ruska (znam jer ih je pola u dresu od Ruskih Medvjeda ,a druga polovica pjevusi pjesme od grupe t.a.t.u.). Dodatno svi su jos visoki i plavi, osim zena naravno, i osim onih koji to nisu. Osim Rusa tu i tamo koji par skosenih ociju ili me samo malo cudno gledaju (onaj zlocesti pogled ispod obrva u koso) ,nikad ne mo's znat.



Ukrcavanje te ulazak u najveci avion u kojem sam letio do sada - ima skoro 40 redova (k'o u kinu "Partizan") . Znaci, skoro da ne mozes pogoditi zvakacom one iz prvog reda. Takodjer, stjuardesama saljes mail ako ti sto zatreba. Let k'o let i evo nas u Rusiji. Nakon sto sam prosao 17 sigurnosnih provjera putovnica i prtljage (ne moram ni spominjati da me isto toliko puta i pas njusio) ugledao sam nadasve ugladjenog vozaca u sandalama koji je dosao po mene (pomislim si “ako ovom zapne sandala na gas pedali, ima da posjetimo Ivana Pavla 2.”). Mahnuo mi je rukom da ga slijedim, tako se valjda oni rukuju. Dolazimo do auta - LADA. Stara, ali sredjena. Pod sredjena mislim da posjeduje straznji spojler i da su stakla zatamnjena, a pod stara mislim - stara.



Cim smo krenuli tako je trznuo (pitam se da li su svi vozaci danas u nekom kolektivnom dogovoru mozda?) da mi je otpala ne glava, nego sam puk'o na pola zajedno sa super sportskim zavarenim sicom na mjestu suvozaca. Kakav dan, kakav dan..…. Nakon sto sam se uvjerio da su mu sandale na mjestu okrecem sve na pozitivu te kazem sam sebi : “ma nije strasno, treba vjerovatno samo malo postelati paljenje”. Krecemo, nakon par kilometara evo nas na putnoj brzini. Deremo 90 km/h, a promaja u autu skida prasinu sa svih povrsina, pepeo leti po zraku. Kihnuo sam tako jako da sam smocio putovnicu koju sam od straha drzao u ruci (bar da me prepoznaju ako se sto ne daj Boze sto dogodi je l' ). Suvozaceva vrata k'o da nisu zatvorena; ja u kratkim rukavima, a on pokusava da prica engleski. Koja kombinacija - zamislite. Falila mi je toplina doma tada k'o nikad prije.



Da li sam spomenuo da je okorjeli pusac? Taj nema sta traziti u sumi naprimjer. Nakon 3 sata voznje u zamrzivacu dolazimo pred hotel te odlucno krenem uzimati prtljagu iz bunkera. Radosno podignem glavu misleci kako je sve napokon gotovo te opalim vrhom cela u neku metalnu kuku od bunkera. Skoro sam sjeo, ali to bi bilo neprikladno posto sam nasred ceste, a i nemam vremena za glupiranja. Promjenio sam par nijansi zelene i opsovao u sebi njegove sandale sa trakicama u 2 tocke vezanja. Pozdravio sam ga uredno, a on mi je samo opet mahnuo rukom. Isto kao i na pocetku, mozda mu je to neki tik. Rjesavam "check in" sa lakocom. Ulazim u sobu i bacam se od umora na krevet, zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz (cuju se komarci), j…m ti , ne opet !!! :-)

31.10.2011., ponedjeljak

Savezne Republike Njemacke i one koje se tako osjecaju.....

Evo jucer doletio u Hamburg. 2 presjedanja i dosta sjedenja. Prvo presjedanje bilo u Koprivnici (sinobus), a drugo u Frankfurtu (ne moram ni napominjati koje mi je ipak bilo omiljeno). Zivica je ovdje obrezana po zidovskim standardima - Adolf bi se smanjio da to vidi i pojacao plin toliko da bi u trenutku zagorilo sve sto je na ploci. Na ulicama pjesaci veselo prelaze na zeleno, auti bez prigovora staju na crveno, ptice imaju raspored pjevanja, ma fantasticno. Takodjer, zrak ima boju, industijsku lijepu sivu (bar vidim sto udisem). Uredjenje drzave je za pozeljeti, skoro sam digao neki nenamjenski kredit putem – mislim ne treba mi, nego onako, iz vica, jer se moze.



Nekako sam ulovio pravac za Greifswald - ne znam sta je s volanom, full se lako okrece :-) . Greiswald bi bila Grief-ova suma u slobodnom prijevodu. Greif i Sveti Petar (u sumi) su nesto u rodu mislim, ili su barem kucni frendovi. Uglavnom mislim da si salju redovito razglednice jedanput mjesecno. Obicno to raznosi sova, I to po danu, tako da neki puta posta malo kasni il bude zguzvana koverta, ali sta ces.



Dakle, dalo mi novog Focusa na aerodromu, dizel al meni super (kak bi rekel jeden moj kulega). Nakon prodjenih 100 kilometara skuzio sam da postoji i sesta brzina, postizem 171km/h na Autobahn-u na jedvite muke, auto pokazuje tromost k'o Hrvatska prilikom ulaska u EU (evo svaki tren dok ovo pisem ima da udjemo….). Kasnije sam jos dodatno ugasio klimu i ostale nepotrebne sakupljace stetnih i iritirajucih cestica pa su svi u klasi do 1400 kubika (al 8 ventila) bili izlozeni velikoj opasnosti. Iz dosade stajem na AutoGrill-u u nadi da cu pojesti nesto zdravo. Nisam se prevario, pala je najzdravija varijanta, nisam pojeo nista (izbor kobasica i ostalih ubrzivaca bildanja kolesterola je jednostavno bio prevelik).



Stizem u selo, zrak nema boju vise, a zelena boja postaje dominantna. Ne dozvoljavajuci da se previse opustim zbog zelene boje koja me okruzuje, za dobrodoslicu me odmah okida radar fino (J…m li im sunce precizno njemacko !). No, bolje radar nego nesto drugo, mislim si I pojacam (dodatno) muziku. Ruka je naravno bila van auta cijelo vrijeme jer sam spustio prozore na najdoljnu mogucu poziciju (zakleo bi se da su strugali po podu kako su bili nisko). Mislim si, nek se vidi kakva Balkancina je stigla (nisam Vuco, al trudim se). Sa strane Polizei silaze s motora, samo gledaju u soku i nevjerici, jedan cak skida suncane naocale, mislim da je to bio Clauss. Sta da radim, puna bijela crta kroz cijelo selo mi daje sut samo takav :-).



Zanimljivo je da nisam brzo ni vozio, 63 km/h, ali ogranicenje je bilo 40 i na znaku ispod nacrtana neka stoka. Mislim si, sta sam ja stvarno kriv sto oni nisu zagradili prolaz tim njihovim stokama I ostalim slonovima, pa secu po cesti okolo bez nadzora roditelja i poslije 23h. Valjda i one strajkaju, mislim, gledaju vijesti na RTL-u. Uglavnom ne mozes ih ni prestic, a opet s druge strane , nisu nesto ni brze te kravice, kao da im je svejedno (odmah mi za usporedbu na pamet pada moja omiljena sluzbenica sa saltera Autotroleja - kad mi ponestane pokazna, uvijek kod nje dohajam po novu). Upravo to dovodi do kulminacije, cvokocem zubima koliko sam nervozan, muuuuuuuuuu !



Otkrivam na tezi nacin da jaka su djubrad, branik mi je skoro nestao kad smo se slucajno dodirnuli u ostrom S zavoju. Takodjer maglenke vise ne rade ispravno, nekako svjetle prema nebu sada pa su izgubile smisao, mislim da ce sljedeci tehnicki auto proci eventualno (s debelom vezom) na Preluci. A ja bi se kao trebao brinuti o super-bakteriji koju ne mogu ni prostim okom vidjeti. Ma dodji i makni mi kravu, to je sve sto hocu. Dobit ces nesto pfeniga i doma stizes na Biergulasch te na zenina konstantna prigovaranja nakon centralnog dnevnika u 19.30h. Uglavnom, nadam se barem da sam dobro ispao na slici kad me okinuo radar. Kad dobijem sliku od policije, naravno ramim, a diplomu naravno bacam.



Proslo je vec 16 sati od nemilog dogadjaja pa mi se vid vec pomalo i vraca. Zaboravimo za sada radar i taj bljesak zbog kojeg jos i danas ne razlikujem novcanice od 100 I 20 eura. Inace, Njemci su vam ko Njemci, ukus za odjevanje besprijekoran, Talijanci konzenkventno uzj......i i u soku. Cujem takodjer da je organiziran promptno u Milanu modni sastanak sljedeci tjedan. Sto se tice overall stila, ne brinite se, vrtni patuljci su jos uvijek in, makar, sada se na scenu vec guraju tu i vilenjaci, goblini i ostala gamad. Baustela jos uvijek cvijeta, skele posvuda, gradi se, biti ce radnih mjesta za nas Balkance u Bauhaus-evima i ostalim Haus-evima. Sa skela se cuje fuckanje neke meni poznate stvari, Ceca, rekao bi, ili Mitar Miric - uvijek ih mijesam kad ih cujem na radiju :-).



Kad se vratim u stan nakon duge i raskosne radne smjene nikad mi nije dosadno, obicno me doceka soba puna komaraca velicine srednjovjekovnih zmajeva (znaci ipak su nesto malo manji u odnosu na kolege iz Rusije). Djubrad toliko zuje i rade promaju krilima da mi je deka odletila s kreveta u jednom trenutku. Zbog navedenog razloga lista indoors aktivnosti smanjena mi je na minimum, ma ne mogu ni na miru gledat RTL da vidim sta je s kravama. Nista ne cujem, samo vidim sliku. Ali opet kazem sebi kao sto sam rekao i za radar - bolje komarci nego nesto drugo.



Porcije hrane po restoranima su ubitacne, od cijele posade u restoranu , 3 Tarkana su samo angazirani kaonosaci, dalje necu pricat. Danas sam narucio pastu i salatu (izgleda da mi je to navika iz Italije), a kad je dosla narudzba morali smo spajati stolove, k'o da je godisnjica mature. Ja sam k'o kralj za stolom, zamislite sliku. Naravno pola hrane je ostalo, pa rek'o "pakuj mi to za pse" , te vadim cackalicu iz usta. Nakon sto je neka lokalna pivkana dobro sjela, u znoju se vracam prema stanu, podrigujem, cujem uobicajeno fuckanje s skela, par Polizei-a po putu,samo gledaju, Europa :-).


19.09.2011., ponedjeljak

Polu-vodic za Tunis ili bilo gdje.....

Dakle krenimo od pocetka. Nakon sto posaljem u srijedu popodne oko 3.18h mail naslovljen na agenciju HappyTravel vezano uz bookiranje leta za Tunis, agent Darinko iz iste agencije (jer je Sime na godinjem) ce vjerovatno biti moj dodijeljeni agent koji mi sredjuje za pocetak prijevoz od RI do Zagreba (racunam na neki razvaljeni bus u kojem ce klima bas taj dan biti izvan upotrebe). Cetvrtak je. Darinko dolazi na posao sa svojom leptir masnom. Kasni 17 minuta. Bila teska prometna u Mihanovicevoj – skuter je jos uvijek na drvu. Uredno salje mail sa attachmentom da potvrdi prijevoz. Dan putovanja – pun parfema krecem prema Zg-u. Nekako prezivim dionicu RI-ZG (bio sam u pravu za razvaljeni bus - izgubili smo valjda sve ratkape putem) te dolazimo pred aerodrom. Par trenutaka koje sam proveo van auta su bili dovoljni da se zakasljem od smoga. Sva sreca da se nisam odlucio za bijelu majicu (k'o jednom kad sam is'o u Sisak, zebra, kazem vam…..). Ulazim u aerodrom (a vec mi je pun mjesec putovanja i guzvi jer je zena koja je sjedila na sjedalu ispred mene cijelim putem jela sendvice od parizera, a ja se jos uvijek ne mogu rijesiti svih mrvica sa sebe). Odmah trcim tamo gdje vidim najveci red. Jednom sam tako ostario zabunom cekajuci s ekipom na wc i jos sam morao platit zeni na kraju – sta reci, bio je takav dan. Uglavnom, najvjerojatnije da cete tamo svi skupa cekati k'o stoka sitnog zuba na pojilo. Napokon dolazis na red. Ides prema salteru Croatia Airlines-a. a prvo sto ugledas je simpaticna sluzbenica vidljivo zadovoljna visinom svoje place. Dajes joj putovnicu i cisto mozes napomenuti lokaciju gdje ides, ali mislim da nju ipak malo vise zanima kakvi sesiri su u dziru na moru ovoga ljeta nego gdje ti ides. Pitat ce te za prtljagu i nabiti nervozno naljepnicu. U slucaju da ne bude nervozna, svejedno ce je nabiti iz navike. Usput ce pricati s koleginicom sa susjednog saltera i ogovarati onu sa saltera 7 – mislim da su ovaj puta tema nokti, ili tak' nesto.



Uglavnom, moze se jedna manja laksa torba ponijeti u avion gore. Ja obicno uzmem laptop, a sve vece torbe ostavljam na salteru kod iste ljubazne sluzbenice koja ju posalje na traku. Lokot je pozeljan i na slicu hlaca ako ne zelis ostati bez njih dok si na aerodromu - ne pisem bez veze, dogodilo se. Dobijas napokon svoju kartu. Racunaj da moras biti najmanje sat i pol prije leta na aerodromu za pokupiti kartu jer ce se, bas kad ti se zuri, u tvoj red, prije tebe, napucati 8 familija iz okolice Livna koje su taman prodale neko zemljiste i odlucile otici na tjedan dana ljetovanja u Tunis. Nadalje trazim broj gate-a s kojeg avion krece. Ima previse putokaza po aerodromu tako da obicno oko toga kod mene ima najvise problema – kad ne znam dali lijevo ili desno ja obicno zazmirim, sjetim se Jace i samo skrenem... Uglavnom, prije nego dodjes do izlaza prolazis kroz metal detektor - ako se osjecas onako malo luckasto taj dan, spreman za dobru salu i to, mozes namjerno malo potpaliti osiguranje. Ja obicno ostavim brdo kovanica u dzepu - samo pazi, ako pretjeras, to bi te moglo bitno usporiti na putu za Tunis. Skidam sve metalno sa sebe (naravno, osim kovanica) i ostavljam na pokretnoj traci. Prolazim kroz metal detektor. Nakon 6 neuspjesnih prolaza moja psina je otkrivena - pokupis svoje stvari sa trake i nastavljas. Bome ova ekipa s detektora je danas bila tolerantna - samo 2 udarca pendrekom koja nisam ni osjetio jer sam u zadnji cas podmetnuo svoj IBM laptop. Ali su mi zato zaplijenili kovanice……..



Inace spomenimo i da mi laptop vise i ne radi ko prije nakon toga... spaja se ne net nekako sam od sebe i skida sve redom – ne mogu za zaustavit – al' da bar skine neki dobar film, bar jednom! Moguce da ce biti jos jedna provjera putovnice na salteru prije ponalaska izlaza, a ja se i dalje blesavo smjeskam prisjecajuci se ekipe iz osiguranja na metal detektoru. Stvarno su mi izgledali smjesno onako zabrinuti i ozbiljni. Nakon treceg neuspjesnog prolaza opasno su se uzvrpoljili. Ako mi se bas jako ne zuri taj dan, prije nego sto predam putovnicu naljepim umjetne brkove i promatram reakcije sluzbenice dok prelistava moje vize. Tesko je koji puta izdrzati i sekundu bez da se rasparam od smijeha. Neki puta se i ona nasmije, a neki puta pendrek – fuck.



Nadjes gate, pricekas tamo dok te ne obavijeste na losem engleskom da je ukrcaj putnika poceo. Sve je stabilno dok se ne oglasi razglas: „Na-kitu Mi-nayashi molimo Vas da se javite na pult broj 16, te jos jednom ponove isto. Sto se tice njegovog imena, ja se evo nadam da je Japanac, a ne da je neki perverzni bolesnik. Uglavnom nakon tog poziva putem razglasa ljudi se pocinju savijati, a ti odmah vidis tko ima potencijala za salu i posalicu od tvojih buducih suputnika – vicmahera. Moja teorija je zanemariti razglas i bilokakve pompozne najave te cekati na ukrcavanje odmah pored gate-a, uostalom skuzit ces kad je pravi trenutak za ukrcaj jer ce se baba koja je zderala sendvic ispred tebe naglo pokrenuti i pregaziti te preko noge u svom zaru borbe kako bi bila prva u redu. Obrisem cipele, te napokon pocinje ukrcavanje i odma' zastoj – baba je zapela u onim vratima za okretanje koja idu u krug… dolaze dvojica iz osiguranja koja pokusavaju pomoci, veliki su decki, no svaki od njih gura u suprotnu stranu tako da ponistavaju djelovanje sila. Baba vristi, a oni guraju sve jace. Napokon su shvatili. Baba je odglavljena i psuje. Nastavak ukrcavanja.



Moguce da ce vas mali busic voziti do aviona, a mozda postave mini tunel – tunel se naravno placa (smijeh) . Poveres se stepenicama k'o vepar te ulazis u avion. Prije nego udjes provjeris na karti broj sjedala na kojem ces sjediti. Obicno vec neka seljacina sjedi na tvom sjedalu. Lijepo ga zamolis da se premjesti s objasnjenjem kako je pomalo nezgodno da bas sad dvojica muskaraca sjede na istom mjestu... je l' nije bas to ni za malu djecu lijep prizor. Mozda ti ponude novine pri ulasku pa ih uzmes cisto da procitas zasto je Sanader dao otkaz i sto 115 politickih strucnjaka misli o tome.



Ako imas rucnu prtljagu stavis je u pretinac koji ce ti se nalaziti iznad sjedala – ili alternativno ispod, a dok to radis baba se gura nazad guzicom prema wc-u, ocito ne uci na greskama. Sjedas nakon toga na svoje mjesto. Pored mene sjeda ni manje ni vise nego prije spomenuti legendarni Na-kitu Mi-nayashi. Za pocetak vezem se odma za sic – sigurno je sigurno. Za osobe koje se tesko vezu uz stvari biti ce to jedan od najneugodnijih trenutaka tijekom leta. Stjuardesa ce vam kasnije jos jednom pokazati kako se veze pojas i sto napraviti u slucaju da zateknete seljacinu na svojem mjestu ili kako dalje ako se baba opet ne daj Bog zaglavi… No nije navela kako se najbolje obraniti od Nayashi-a, izgleda da toga ipak nema u prirucniku. Polijecemo vruuuuuuuum.. Ne treba se bojati. Sanse prezivljavanja u slucaju pada aviona su 0%, tako da je bolje razmisljati o izrazima faca ekipe s metal detektora. Ne treba se zacuditi tijekom leta ako se pocnete okretati ili padati ili podrhtavati - to se samo baba premjesta u sicu. Nekim cudom polijecete. Lijepo lijepi za sic ovaj avion. Sigurno je TDI. Mislim da je masina iz seat leona unutra. Cujes pojaci udarac. Uplasis se i okrenes iza sebe, a to seljacina iz reda iza sa debelim zaostatkom zatvara svoj ogromni preklopni mobitel, is'o je konjina provjerit inbox valjda u nadi da je stigao odgovor vezan uz njegov upit za novi zlatni zub.





Postizemo visinu od oko 10000 m, sunce vrti ko stroboskop, te smo visi trenutacno i od stope PDV-a na lijekove i djecju hranu. Baba riga. Napokon se mozes dobro nasmijati sto objerucke prihvatim. Posada ce ti tijekom leta donesti ce nesto za popiti i pojesti kako bi te uvjerili da oni misle na svoje putnike. Imas obicno jako siroki izbor jela i vina u avionu, ja obicno uzmem peceno prase i pivo. Nakon ozderavanja za skratiti vrijeme preporucam listanje kataloga koji se nalazi ispred nogu u pretincu - ako to ucinite necete moci vjerovati kako su jeftini oni parfemi – ali mislim da je bolje sacekat povratak u domovinu i jos dodat 100 eura pa kupit posten auto. Malo jos letite i blizu ste vec Frankfurta. Mala neodlucna vrtnja aviona prije slijetanja (pilotova guzolomija) i u procesu slijetanja smo napokon., pa opet neocekivano avion ide lijevo - desno, pa lijevo - desno , nisam znao da avioni isto moraju ulaziti u zavoje, iako mislim da ipak samo pilot nema svoj dan. Babi je opet slabo. Cudno - rekao bi covjek da se vec do sada navikla vrtiti u krug (pogotovo nakon sto se prije koji sat zaglavila k'o zeton u fliperu). Tupi udarac. Opet ces se malo uplasiti, a kladio bi se da se culo „gluup". To ovaj puta seljacina pali mobitel, iako je zabrana ukljucivanja elektronickih naprava koji ometaju slijetanje jos uvijek postojana - konju je ocito svejedno da li cemo sletiti u Frankfurtu ili u na primjer u okolici Roterdama (ali ipak u malo drukcijem kemijskom sastavu).



Kad sletite avion ce poceti naglo kociti i taj osjecaj je malo odvratan. Cisto da se lakse shvati o kolikom snaznom kocenju je rijec - to je otprilike ono sto HDZ radi hrvatskoj zadnjih bilion godina. Kad avion stane, otkopcavas pojas te uzimas prtljagu iz gornjeg pretinca. Svi su vec na nogama, cak i Na-kitu Mi-nayashi – uvijek sam njega nekako zamisljao da sjedi i ceka (smijeh). Baba se opet gura. Drzi vrecicu s rigotinom k'o netom ubrane maline. Vise nije smjesno. Izlazis iz aviona. Zapnes za neku prokletu lajsnu te skoro padnes po stepenicama… ufffff. Najvaznije je da te u slucaju pada Nakita ne ceka spreman vec negdje dole - dupli ufffff. Opet vjerojatno busic od aviona do aerodroma – sada se vec svi iz aviona znaju, tako da prica, razmjena iskustava, dublja upoznavanja i dijeljenja vizitki pocinju. Ulazis u Frankfurtski aerodrome te gledas okolo i divis se svemu sto blijesti. Kako ti je finalna destinacija za prtljagu Tunis ne razmisljas uopce o prtljagi nego razmisljas kako jedva cekas prolazak kroz sljedeci metal detektor. Zato odem u „Djutic”„ i kupim neke muske gluposti (mirisne maramice uglavnom), cisto da mi razmjene lovu i da skupim dovoljno kovanica.



Sve sto moras je opet naci gate s kojeg ti krece novi avion. Nakon sto sam locirao isti, shvatio sam da nemam bas srece jer baba, seljacina i Na-kitu idu isto za Tunis. Ali opet s druge strane, dobro je to, jer opet ce biti raznih dogadjaja. Ponovo ista procedura: cekas na izlazu; baba ti predje preko noge pa znas da je vrijeme za ukrcaj (ovaj puta ti vec lagano dodje da je osamaris); ukrcavanje; babu docekuje osiguranje kako bi sprijecilo ponovne nemile dogadjaje; paranje karti; provjera putovnica (ovaj puta se ipak sluzbenica nasmijala na moje umjetne brkove, ali nisam bio te srece sa osiguranjem - srecom da je moj IBM-ovac uvijek sa mnom). Nadalje: busic; ulazak u avion; pronalazak mjesta; svadja sa seljacinom – ovaj puta je uporan. Ostavljanje rucne prtljage u pretincu gore; vezivanje; namigivanje Nakiti koji je opet pored mene te polijetanje. Aaaaaaah baba riga i uljepsava ti iznova dan. Slijede zderacina; citanje kataloga + krizanje; slijetanje; riganje babe - repetira; odvezivanje; uzimanje laptopa iz pretinca (ili barem ono sto je ostalo od njega) ; izlazak iz aviona. Cisto da napomenem, opet sam pri izlasku zapeo za lajsu (definitivno bi bio los atleticar), no Na-kitu Mi-najasi srecom nije lociran na dnu stepenica. Dolazi busic - ukrcavanje; Tuniski aerodrom; podizanje prtljage; izlazak iz aerodrome, te moja najcrnija mora / heavy weight trauma - taksist u sandalama, molitva......


<< Arhiva >>